INTERVJU TJEDNA: Željko Bukvić

Svoje najveće košarkaške uspjehe Dubrava je bilježila sredinom 90 – tih kada je tri puta zaredom igrala u polufinalu PH, te pohodila Europu odigravši 32 utakmice u kojima je 19 puta izašla kao pobjednik. Klub je u svojim zlatnim danima nosio ime Benston, prema generalnom sponzoru TDZ.

Čovjek koji je odradio najveći dio operativnih poslova je svakako dugogodišnji tajnik Željko Bukvić koji je svoj rad u klubu započeo nakon Univerzijade 1987.g.

U Dubravu sam došao 1978.godine, kada sam postao urednik lista Dubrava koji je izlazio do 1991.godine…. započeo je svoju priču Željko koji je u listu pratio sve športske klubove u Dubravi, a njih je početkom 80 – tih bilo 27.

Teško uvjeti za rad bila su odlika svih športskih klubova u Dubravi..

U Dubravi je bilo 9 škola od čega tri nisu imale dvoranu,a samo tri su mogle zadovoljiti kriterije za nižerazredne utakmice. To su bile osnovne škole Mate Lovrak, Marija Jurić Zagorka i Antun Mihanović. Treba odati priznanje osnivačima kluba koji su vrlo teškim uvjetima rada bilježili sjajne rezultate u mlađim dobnim kategorijama. Tu prije sve mislim na trenere Srećka Medvedeca, Zvonka Novosela, pa pokojnog Branka Jurkovca i ostale osnivače kluba koji su dali značajan doprinos u razvoju kluba. Nažalost nije bile infrastrukture, pa je i Univerzijada zaobišla Dubravu. Gradile su se dvorane po ostalim dijelovima Grada, ali nažalost ne i u Dubravi.

Poziv za rad u klubu uslijedio je nenadano..

Nisam imao namjeru raditi niti u jednom od klubova u Dubravi, iz prostog razloga jer sam radio uređivačku politiku športa u listu i to bi izazvalo kontra efekt kod ostalih klubova u Dubravi

Ali…

Košarkaši su mi bili jako simpatični. Pratili smo njihova prvenstva, od juniorskog u dvorani Mate Lovrak, do kampova, pa su me nakon Univerzijade Srećko Medvedec, Zvonko Novosel i moj prijatelj iz studentskih dana Branko Jurkovac nagovorili da krenem raditi u klubu. Skupljali smo se u redakciji lista gdje smo dogovarali rad u klubu.

Te 1988.godine počeli su puhati novi, ozbiljniji vjetrovi u Dubravi. Formirana je vrlo kvalitetna Uprava kluba koju su činili Milan Rebac, Zdravko Prodanović, pokojni Ante Slatković, te najmjerodavniji ljudi općine Dubrava..

Da. I u općini su prepozali da imaju jedan pravi športski klub kojeg treba na svaki način podržati. Te godine je Medvedec postao šef omladinskog pogona Cibone, a za trenera seniorske momčadi je imenovan Željko Došen Bibi koji se pokazao kao pun pogodak. On je bio inače psiholog i napravio je veliki posao te sezone s odličnom momčadi koju je Medvedec selekcionirao. Tada smo dobili sve utakmice u toj sezoni, te u majstorici i Kraljevicu u Jaski što nam je donijeli plasman u jedinstvenu Hrvatsku ligu..

Za taj susret majstorice u Jaski veže se i jedan neobičan podatak za to vrijeme..

Mi smo tjedan dana vozili momčad u Jasku da trenira u dvorani u kojoj će se igrati ta utakmica. Momčad je osjetila koševe, jer bila bi prava šteta da te sezone nismo ušli u tadašnju Jedinstvenu (Treću) ligu.

Jedinstvena Hrvatske liga se igrala u dvorani OŠ Mate Lovrak gdje je učinjeno sve da se liga može igrati. Postavljen je semafor, a glavni konkurenti dubravašima bili su Maksimir, MIV i Zrinjevac. Došao je rat, teški uvjeti za igranje košarke u Hrvatskoj, ali Dubrava je ipak trenirala…

Moram se posebno zahvaliti pokojnoj ravnateljici OŠ Mate Lovrak, Ivanki Abrlić koja nam je širom otvorila vrata dvorane za treniranje, dok ostali zbog rata to nisu mogli. Ivanka nam je dala ključeve dvorane koju smo koristili cijelo vrijeme, i tako održavali klupski pogon.

TRI POTEZA MAXA VUČKOVIĆA…

U sezoni 92/93 trener seniorske momčadi bio je Davor Vučković Max, sinjanin koji je povukao tri odlična poteza koja treba istaći. Prvi je svakako uvođenje drugog dnevnog treninga u Ciboni, drugi je dovođenje kondicijskog trenera Ivan Juga koji je kasnije dugi niz godina radio za naš klub, i treći je bio dolazak Ivana Grgata. Sretna okolnost za klub je bila i sportska suradnja s Cibonom. Cibona nam je plaćala honorar za trenera, te davala sportsku opremu. Tom prigodom je i Slaven Rimac prešao iz Dubrave u Cibonu.

Dolaskom 1993.g. klub ulazi u Prvu Hrvatsku ligu, te dobiva generalnog sponzora…

Dogovorom Ante Slatkovića i Milana Rebca postignut je dogovor s TDZ za generalnog sponzora. Klub je dobio ime Benston i krenuo prema prvoligaškim vodama. Dobili smo financijsku stabilnost, a za trenera je imenovan Danijel Jusup. Momčad je pojačana sjajnim zadarskim šuterom Petrom Popovićem za kojeg se veže nekoliko anegdota.

Popović je u Zagreb došao s obitelji, a poznata je rečenica Petrove djece ”Tata špina radi” aludirajući na dolazak iz Zadra gdje u tom trenutku nije bilo ni struje ni vode. Sinovi Petra Popovića su nastavu pohađali u OŠ Mate Lovrak. Sjajan učinak je imao Popović koji je tri sezone nosio dres Benstona..

Popović je bio sjajno rješenje. Pravi vođa momčadi koji je ovaj klub zadužio. Posebno nam godi činjenica da se Pero uvijek pohvalno izražavao kad je u pitanju naš klub.

POMOĆ DARKA MARJANOVIĆA

Tri sezone uspona kluba dovele su do povijesnog nastupa u Kupu Radivoja Koraća u jesen 1996.godine..

Veliko iščekivanje za naš klub. Došla je utakmica s Maccabi Rishonom pred 2000 ljudi u Draženovoj dvorani. Velika povijesna pobjeda koja je bila najveće iznenađenje od svih utakmica tada. Moram reći da mi je jako puno pomogao Darko Marjanović, team manager Cibone koji je mnogim savjetima značajno olakšao posao. Tu posebno mislim na putovanja, kada smo zahvaljujući njegovom iskustvu uštedili značajna financijska sredstva.

Priča oko blagostanja u klubu u to vrijeme nekako uvijek izađe na vidjelo..

Mi jesmo imali kvalitetnog sponzora, ali nismo se nikad razbacivali s novcima, i uvijek smo u ljeto znali s koliko sredstava raspolažemo za slijedeću sezonu.

PUT U SAMARU…

Europske utakmice bile su velika promocija kluba koji je bio nepoznat na košarkaškoj karti Europe..

U svakom slučaju. Od ždrijeba natjecanja koji je bio u Munchenu do organizacije utakmica. Samo jedan poraz te sezone bio je veliki rezultat. Posebno u sjećanju nam ostaje putovanje u Samaru (Rusija) u 1/16 finala Kupa Radivoja Koraća. Morali smo preko dvije flote organizirati let do Samare koji se nalazi 1100 km od Moskve. Usput rečeno po dolasku u Moskvu kasnili smo, pa smo s dva kombija (20 ljudi) bez svjetala prebačeni na drugi aeredrom odkud smo odletili za Samaru. Po dolasku tamo trener Ivica Burić zakazao je trening u dvorani, koja je bila hokejaška s kvrgama na parketu, a uz to morao sam s domaćinima pregovarati oko radijskog prijenosa. Nakon pobjede rano ujutro smo krenuli nazad, a domaćin nas je prebacio toplim autobusom koji je u jednom trenutku došao do raskrižja gdje su stajale dvije table, a na jednoj je pisalo Moskva 1025 km, a na drugoj Čebljanovsk 1700 km. Ja kažem cimeru dr.Brineru ”Jebeš putokaze ispod 1000 km”… Treba reći da smo toj floti od Samare avionske karte platili na račun u NewYork.

Puno je anegdota vezano za vrijeme tajničkog mandata Željka Bukvića u Dubravi. Ipak najveća nesreća u svim zlatnim godinama košarke u Dubravi je svakako nedostatak vlastite dvorane. Ulaskom u Prvu ligu Benston je punih osam godina domaće utakmice igrao u Domu Dražena Petrovića, a tek u jesen 2001. godine lavovi su došli pod svoj krov.

Bila je jedna mogućnost da dobijemo dvoranu sredinom devedesetih. Ivan Ćurković, tadašnji direktor Gradnje Trgovine koja je bila naša druga momčad imao je želju napraviti dvoranu s poslovnim prostorom preko puta današnje dvorane gdje bi i učenici srednjih škola imali mogućnost odrđivanja tjelesne kulture. Nažalost to se nije dogodilo, ali ponajviše zahvaljujući Ivici Miočiću Stošiću koji je tada bio zamjenik Mirka Novosela u gradskom poglavarstvu dobili smo dvoranu. Tu je značajnu ulogu odigrao i Marijan Maras, još jedan naš bivši košarkaški trener.

Prije ulaska u novu dvoranu dubravaši su promjenili i sponzora..

Nažalost kako je TDR preuzala TDZ izgubila se mogućnost produženja sponzorskog ugovora, pa je na dogovor Milana Rebca i Ante Klarića potpisan sponzorski ugovor s Donom koja je već nakon tri mjeseca od potpisa došla u probleme. Mi smo u toj sezoni 2000/01 nakon prvog dijela sezone bila vodeća momčad A 1 lige.

S prelaskom kluba u novu dvoranu i Željko je napustio klub…

Odradio sam tri mandata i mislim da je došao kraj rada u klubu. Te posljednje sezone ušli smo u financijske probleme, i jednostavno nisam imao više snage koja bi me zadržala u klubu.

Kada pitate Željka tko je po njemu najviše pridonijeo razvoju kluba na prvo mjesto će staviti Milana Rebca, a odmah do njega i pokojne Branka Jurkovca, Antu Slatkovića i Branka Zoricu, kao i Srećka Medvedeca, Ivicu Miočića Stošića, Zvonka Novosela i ostale ljude koji su na bilo koji način podigli ovaj klub. Željko ostaje uvijek vezan uz naš klub iako danas veći dio vremena provodi u Bjelovaru. Aktivno sudjeluje u promidžbi kluba posebno u travnju mjesecu kada će prezentirati povijest našeg kluba na izložbi kvartova Grada Zagreba. Željko će nam pomoći i na izdavanju monografije jer njegovih 15 – etak godina rada u klubu je veliko bogatstvo.