Krunić ”Sretnik sam što imam svoj klub”…

Trener naše kadetske momčadi Darko Krunić u velikom intervju za ksz-zagreb.hr prisjetio se svoje igračke karijere koju je počeo i završio u našem klubu.

”Počeo sam igrati košarku kada sam imao 11 godina kod profesora Brajkovića u OŠ Mato Lovrak. On se inače bavio gimnastikom i uvijek kada ga sretnem na ulici hoću ga zagrliti i pitati zašto je on pokrenuo košarkašku selekciju. On je primjetio da imamo afiniteta za košarku i tako nas usmjerio. Kod njega sam s nekoliko svojih prijatelja trenirao godinu dana i onda nas je Srećko Medvedec povukao u selekciju Dubrave. Napravio je selekciju iz svih osnovnih škola iz Dubrave i bio je ključna figura u našem košarkaškom razvoju kroz mlađe dobne kategorije. Tu su još između ostalih bili Gnjidić, Vujić, Papić, Lončar, Bujan, Mazarekić, Rudić i kroz te mlađe kategorije smo postizali zapažene rezultate, a prvi je bio četvrto mjesto na kadetskom prvenstvu Hrvatske kojem smo bili domaćini na Klaki”…prisjeća se Krunić prvih košarkaških dana, a to prvenstvo koje se igralo u dvorani OŠ Mato Lovrak ostat će i njemu zauvijek u sjećanju ”Bio sam najbolji strijelac tog turnira, a Toni Kukoč je bio proglašen za najboljeg igrača. Već tada se vidjelo da bi Kukoč mogao postati vrhunski košarkaš. Moram reći da sam nakon tog turnira imao poziv iz Splita da dođem igrati za Jugoplastiku i školovati se dolje, ali kada sam došao kući reći to svojim roditeljima oni su se samo nasmijali jer nitko nije razmišljao da bih ja mogao biti profesionalni košarkaš. To je možda velika moja košarkaška životna greška jer sam mogao biti dio čuvene Jugoplastike koja je dominirala posljednje tri godine bivše države. Ostao sam u Dubravi i naravno da pamtim čuvenu broncu s juniorskog PH kada smo pobjedili Zadar sa Šarlijom, Komazecom i Kovačićem, a prvi je bio Split sa Kukočem, Rađom, Videkom i Alanovićem. Godinu dana poslije neprikosnoveno smo postali prvaci Hrvatske kada smo čitave sezone igrajući i seniorsku ligu imali samo jedan poraz. Tada smo dobili Zadar u polufinalu, a Cibonu u finalu. S 19 godina odigrao sam još jednu sezonu za seniore Dubrave kada nas je vodio Željko Došen – Bibi koji je kao i Medvedec mi dao značajnu ulogu u mom igračkom razvoju gdje sam puno trenirao i imao veliku motivaciju i upornost da se nikada ne predajem. Te sezone sam u prosjeku zabijao gotovo 30 poena, a u ključnu utakmicu protiv Kraljevice za plasman kluba u viši rang sam ja podbacio jer su me jako dobro čuvali i nisam imao svoj dan, ali tu se pokazao karakter ekipe, pa su prije svih Damir Vujić i Mladen Cetinja izvukli tu utakmicu”

U ljeto 1995.godine pomalo neočekivano se vraća u Dubravu (Benston) koji je tada počeo sve ozbiljnije grabiti prema vrhu naše košarke ”Imao sam još godinu dana ugovor sa Zagrebom, a Pepsi mi je tek poslije nakon dugo godina prizao da sam ja bio prodan u tadašnji Benston za 80 tisuća maraka. Tada su pristizali Milačić i Sesar i on je procijenio da je najbolje me proda ha ha…, a ja sam tada mislio da me pustio u Benston. Pepsi je veliki znalac. Njegov radni aspekt kao trenera je bio malo upitan, ali on je znao procijeniti igrača što danas malo tko zna. On je napravio ekipu od igrača koje Cibona nije htjela i s njima je poslije parirao Ciboni i nekada pobjeđivao. Strahovito puno stvari njegovih iz tog vremena pamtim, pa i danas kao trener neke od njih nastojim primjeniti na parketu kao što su veliki broj dodavanja i kolektivna igra”.

Financijska snaga Benstona i ambicioznost projekta bila je presudna da se Krunić kao igrač vrati u svoj klub što je učinio i u ljeto 1995.godine. Četiri vrhunske sezone u Benstonu bile su samo najava onoga što je došlo kasnije kada je stigao do svojih prvih trofeja ”Kada sam ja došao trener je bio Danijel Jusup i radilo se jako dobro. Krenuo je uzlet i na svim pozicijama smo imali po dva igrača. Te prve godine sam bio igrao s Perom Popovićem i tada smo osvojili šesto mjesto što je bio najveći rezultat kluba do tada i prvi puta smo izborili nastup u Europi. Od Jusupa sam također jako puno naučio jer njegov radni aspekt je bio izrazit. Po cijeli dan je mogao biti u dvorani da mi budemo bolja momčad. Poslije dolaskom Ivice Burića klub se opet pojačao dovođenjem centara iz Cibone kao što su bili Skelin, Grgat, Nicević, Bagarić. Imali smo odličnu kemiju i tri godine zaredom smo bili među četiri u Hrvatskoj gdje smo u četvrtfinalu doigravanja izbacivali Split i Zadar što danas ljudima zvuči nevjerojatno. Nikada neću prežaliti što tada nismo imali svoju dvoranu u Dubravi jer bi u tadašnje vrijeme mnogi ljudi ostali ispred dvorane. Sjećam se protiv Tofasa iz Burse u Kupu Radivoja Koraća smo imali 4000 ljudi u dvorani Dražena Petrovića što je tri puta veći broj od današnjeg kapaciteta dvorane u Dubravi. Jako nam je malo falilo do nekog finala, kao 1999.godine kada smo u Splitu u polufinalu Kupa vodili Cibonu 39 minuta i koja je bila na konopcima te faulirala našeg Vujičića koji je promašio tri ili četiri bacanja u nizu. Giriček je stavio pet koševa u nizu za minimalnu pobjedu. Oni su kasnije i onim košem Šarlije osvojili Kup’‘.

Drugi povratak u Dubravu u sezoni 2004/2005 bio je za njega izrazito bolan ”To mi je najgora sezona u životu bila. Vraćam se u Dubravu završiti karijeru u 36.godini i srećem veliki broj mladih igrača iz Cibone koji su slovili za potencijale. Tu kemije nije bilo i te sezone su se četiri trenera promjenila. Ja sam pokušavao objasniti tim igračima neke stvari gdje sam gubio živce. Ispali smo iz lige kada su uz mene, Ivana Perinčića i Marka Malića bili tadašnji juniorski reprezentativci kao Trepalovac, Ugrinovski, Andrić. Tada sam shvatio da bez kemije i poštivanja igrača u boljoj poziciji nema sreće”.

Sve ono što nije uspio u proljeće 2005.godine kada je Dubrava napustila prvoligašku košarku vratio je odmah sezonu poslije kada je zajedno s Gnjidićem, Maločom i Čuljkom, te mladima Vragovićem i Marićem uspio vratiti Dubravu na prvoligašku mapu ”Uspijeli smo s domaćim igračima vratiti klub u Prvu ligu i mislim da su te sezone mladi igrači kao Vragović i Marić puno naučili od nas iskusnijih. Sjećam se da sam dosta vikao na njih, ali oni to tada nisu shvaćali osobno i poslije su mi se zahvalili i kazali da sam imao pravo kada sam ih savjetovao”

U ljeto 2006.godine završila je igračka karijera Darka Krunića i otvorena trenerska ”Ja sam sretnik što imam svoj klub jer mnogi igrači kada završe karijeru nemaju svoj klub. Mogao sam doći i reći hoću nešto raditi. Otvorio sam i vlastiti hotel i ostao u košarci vodeći nekoliko puta kadete i juniore Dubrave. Tih 12 godina sam vodio hotel i nisam imao mogućnosti i ambicije biti seniorski trener. Međutim kopkalo me stalno to kako je voditi seniore i eto prihvatio sam se tog posla u ljeto 2017.godine.

Zanimljivo da je sezona 2016/17 bila rezultatski izrazito loša za Dubravaše koju su završili na sedmom mjestu A 2 lige Centar. ”Nisam imao što izgubiti jer realno gledajući Dubrava nije mogla niže. Bila mi vizija da vratim domaće igrače u klub i pokušamo izboriti Prvu ligu. Moja sreća je da sam uspio nagovoriti Čubrića i Šutala da se vrate u klub i uz neke druge igrače uspijeli smo kroz kvalifikacijski turnir u Labinu ući u Prvu ligu. Te sezone nećemo zaboraviti tricu Čubrića za pobjedu na gostovanju kod Zapruđa koja nas je usmjerila prema prvom mjestu. Zadržali smo tu ekipu na okupu što nam je bila velika prednost na startu Prve lige kada smo s pet pobjeda startali iako smo imali glavni cilj koji je bio ostanak u ligi. Odlična kemija unutar momčadi nas je vodila iz pobjede u pobjedu i ono što je meni možda i najdraže je činjenica da smo u proljeće prošle godine napokon vratili i publiku u našu dvoranu kada smo kroz doigravanje sa Dubrovnikom, Sonik Puntamikom i Hermes Analiticom imali punu dvoranu što nismo imali od famozne utakmice s Križevcima 2011.godine”

You must be logged in to post a comment Login